Zbirka

Zbirka Perinić, zbirka suvenirskih lutaka iz mnogobrojnih država svijeta, donacija je kolekcionara Ljeposlava Perinića Gradu Zagrebu. Zaključkom Izvršnog vijeća Skupštine Grada Zagreba 1992. godine Zbirka je povjerena Etnografskom muzeju na upravljanje i trajno čuvanje.

Prema načinu formiranja Zbirka Perinić predstavlja zanimljivu kolekciju lutaka. Na pisanu molbu Ljeposlava Perinića upućenu državnicima raznih zemalja diljem svijeta, mnogi su odgovarali pismom i/ili darovanom lutkom – suvenirom, koja se odjećom i opremom prepoznaje kao predstavnica države, regije ili kulture određene društvene zajednice. Carevi i carice, kraljevi i kraljice, predsjednici, premijeri, prve dame, guverneri, pa čak i papa Pavao VI. i Dalaj Lama XIV., udovoljili su kolekcionarevoj želji poslavši mu „lutkicu na dar“. Tijekom više od tri desetljeća (od 1962. do 1991. godine) na argentinsku adresu hrvatskog iseljenika stizale su pošiljke s popratnim pismima sa svih kontinenata. Zbirka se, dolaskom u fundus Etnografskog muzeja u Zagrebu, sustavno popunjavala donacijama hrvatskih političkih dužnosnika (predsjednika države i vlade, župana) i privatnim donacijama iz svijeta sve do 2001. godine.

Danas je Zbirka Perinić zatvorena cjelina, broji 350 lutaka i korespodenciju raznih državnika, uglednih pojedinaca i ustanova u svijetu koja sadrži potvrde o primitku pisma/molbe, negativne odgovore na molbu, preupućene odgovore, pozitivne odgovore i odgovore uz priloženu lutku, zatim protokolarne pozdrave i zahvale, čestitke, telegrame, posjetnice i kuverte. U valorizaciji Zbirke istaknuta je cjelovitost njezina sadržaja (lutke i popratna pisma), a bitan kriterij vrednovanja Zbirke kao cjeline širi je kulturološki kontekst.

Uz dobru suradnju s Gradskim uredom za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, Zbirku se planira predstavljati povremenim tematskim izložbama.

Lutke

Igračka, simbol, fetiš, suvenir – lutka je u slojevitosti značenja i funkcija složeni kulturni fenomen i kao takva intrigantan predmet istraživanja, interpretacija i sakupljanja.

Lutke odjevene u tradicijsku odjeću lokalnog, regionalnog, nacionalnog karaktera, poznatije kao suvenirske lutke, popularan su i šarmantan predmet službenih i privatnih kolekcija. Toj kategoriji lutaka oblikovanjem i ulogom pripadaju i lutke iz Zbirke Perinić. Gotovo svaka zemlja na svijetu ih proizvodi ili prodaje. Imena proizvođača većinom nisu istaknuta, lutke mogu izrađivati lokalni umjetnici, obrtnici ili mali uvoznici koji ih oblače u regionalne ili povijesne kostime. Malene i jeftine, dostupne i lako prenosive, nezaobilazan su dio turističke ponude. One svjedoče o posjetu raznim krajevima svijeta i uspomena su na doživljeno. Proizvodnja suvenirskih lutka razvijena s demokratizacijom turizma, najveću je popularnost u Europi ostvarila u razdoblju od 50-ih do 70-ih godina 20. stoljeća. Tada se pojavljuju, danas među kolekcionarima lutaka vrlo cijenjeni, proizvođači s potpisom (talijanski Lenci, austrijski Baitz, britanska Peggy Nisbet, španjolski Klumpe, Roldan, Marine, Layna, Nistis...).

Lutke iz Zbirke oblikovane su u različitim materijalima: tekstilu, koži, drvetu, slami, keramici, vinilu, gipsu, papiru, porculanu, plastici. Uz ručno izrađene lutke od kombinacije tkanina, papier-mâchéa i kompozitnih materijala, veliku skupinu u Zbirci čine lutke tipa „obuci me“ izrađene od tvrde plastike i prisutne na svjetskom tržištu od sredine 20. stoljeća. Tipizirane u industrijskom / tvorničkom oblikovanju, svoju raznolikost pokazuju u detaljima razrađenoj odjeći i dodacima – obući, nakitu, frizurama i raznim privlačnim popratnim predmetima i atributima – košarama, alatkama, glazbalima, lepezama, zastavama...

Odijevanje je uvijek vezano uz identitet, stoga je suvenirska uloga ovih lutaka odjećom i opremom predstaviti nacionalnu, etničku, regionalnu, institucionalnu, vjersku ili neku drugu pripadnost. Pokušaj da se reprezentativni primjerci odjevnog nasljeđa predstave kao tipični, očit je u uopćenim elementima stilizirane nošnje i povijesnog stereotipa pojedine regije. Unatoč tako pojednostavljenoj slici društvene i kulturne posebnosti, lutke iz Zbirke Perinić ipak su zanimljiv suvenir čija estetska vrijednost ovisi o postignutom skladu oblikovanja, kvalitete izrade i upotrijebljenih materijala.

S obzirom na to da je većina lutaka bez ikakvih oznaka (i bez oznake proizvođača lutke i bez etikete kreatora odjeće obučenih/presvučenih lutaka), uvidom u referentnu katalošku ponudu teško je pronaći komparacijske kriterije vrednovanja i atribucije. Svjetski poznatim i prepoznatim radionicama lutaka (Klumpe, Roldan, Nistis) pripada vrlo lijepa skupina lutaka od filca iz Španjolske. Žičani kostur ovakvih lutaka presvučen je tkaninom i modeliranim filcom – netkanim tekstilom koji se sastoji od prešanih prirodnih, najčešće vunenih ili sintetičkih vlakana. U suvenirskoj ponudi grada Barcelone prisutne su od početka 1950-ih s vrlo visokom kvalitetom proizvodnje tijekom 60-ih godina prošloga stoljeća. Prepoznatljivog dizajna, dinamičnih poza i izraženih karakternih crta, cijenjene su među kolekcionarima lutaka. Njihovi bogati i razrađeni kostimi predstavljaju tradicijsko odijevanje i tradicijska zanimanja iz različitih krajeva Španjolske, a puno je pažnje posvećeno izradi cipela, kose i nakita te slikanim detaljima (POH-50826a/1996, POH-50826b/1996, POH-50822/1996).

Vrijedan dio Zbirke predstavljaju lutke koje su oblikovali hrvatski likovni umjetnici. To su rijetke lutke u Zbirci kojima se može pripisati autorstvo. Četiri lutke iz Hrvatske, autorsko djelo umjetnice Mire Dulčić, darovali su hrvatski predsjednici. To su djevojka i momak iz Prigorja, dar predsjednika Franje Tuđmana iz 1991. godine (POH-50726a/1992, POH-50726b/1992) i djevojka i momak iz Šestina, dar Stjepana Mesića iz 1993. godine (POH-50732a/1992, POH-50732b/1992). Božena Martinčević autorica je para lutaka u svečanoj splitskoj varoškoj nošnji (POH-50737a/1993, POH-50737b/1993) te alkara i momka iz Sinja (POH-50733/1994, POH-50734/1994). Lutke su odjevene u tradicijsku odjeću i simbolično predstavljaju kulturno-povijesnu baštinu. Unatoč temeljnim načelima sakupljanja lutaka, u Zbirku su ušli i pokloni darovatelja koji nisu obnašali nikakvu političku funkciju, poput keramičarke Maje Kovačić (POH-50727/1992).

Pisma

Na pisanu molbu Ljeposlava Perinića upućenu svjetskim državnicima, političkim i vjerskim vođama, uglednim pojedincima i ustanovama, mnogi su uz traženu lutku odgovarali i pismom. Upravo su ta pisma, sačuvana u sastavu Zbirke Perinić, zanimljiva slika ne samo kulturološkog, društvenog i političkog statusa pošiljatelja nego i njihovih osobnih, moralnih, pa i estetskih načela (Ivkanec 1991: 7).

U prikupljenoj dokumentaciji su potvrde o primitku pisma/molbe, negativni odgovori na molbu, preupućeni odgovori, pozitivni odgovori i odgovori uz priloženu lutku, protokolarni pozdravi i zahvale, čestitke, telegrami, posjetnice, kuverte, diplome. Pohranjeno je samo jedno Perinićevo pismo i to ono upućeno 1969. godine predsjedniku Biafre, njegovoj ekselenciji Odumegwu Ojukwu. U pismu, u ime svojih kćeri, moli lutku u „narodnoj nošnji“ koja bi „dostojanstveno predstavljala Biafru u jedinstvenoj kolekciji na svijetu“.

U odgovorima većine pošiljatelja izraženo je razumijevanje i iskazano poštovanje ideji kolekcionarstva prisnom gestom darivanja. Iako su pisma u ime visoko pozicioniranih političkih dužnosnika potpisivali uglavnom tajnici i voditelji državnih ureda i službi, možemo pretpostaviti da su uglednici bili osobno upoznati sa sadržajem molbe i odgovora kao i darovanom lutkom.

Među državnicima koji su se odazvali molbi gospodina Perinića jesu: papa Pavao VI. (Vatikan), Indira Gandhi (Indija), Enver Hodža (Albanija), Gamal Abdel Nasser (Egipat), Grace Kelly (Monaco), general Francisco Franco (Španjolska), Haile Selassie (Etiopia), Farrah Diba Pahlavi (Iran), Benazir Bhutto (Pakistan), Konrad Adenauer (Njemačka), Lucia Hirart de Pinochet (Čile), Mao Zedong (Kina), Chang Kai-shek (Tajvan), Dalaj Lama XIV. (Tibet u Kini), Moises Tshombe (Kongo), Danielle Mitterrand (Francuska), kralj Paul I. (Grčka), kralj Umberto II. (Italija), kralj Hassan II. (Maroko), Golda Meier (Izrael), kralj Husein I. (Jordan), princ Franc Josef II. (Liechtenstein), kraljica Sofija (Španjolska), kraljica Julijana (Nizozemska), kraljica Kossamak Neairad (Kambodža), Mireya Moscoso (Panama), Edward Ochab (Poljska), Anastas Mikoyan (Rusija), kraljica Sirikit Kityakara (Tajland), Carlos Menem (Argentina).

Od početka osnivanja Zbirke pa sve do njezina doniranja Gradu Zagrebu lutke su u pravilu pristizale u pratnji pisma. Brojne lutke darovane u posljednjem desetljeću 20. stoljeća, nažalost, nemaju svoju prateću dokumentaciju, a riječ je o donacijama iz europskih zemalja upućenih na zagrebačku adresu Lj. Perinića. Nakon 1991. godine i prve izložbe u Etnografskom muzeju u Zagrebu Zbirka je obogaćena darovima iz Hrvatske. Popratna pisma sa čestitkama i pohvalama poslana su iz ureda predsjednika dr. Franje Tuđmana (1991.), župana Požeško-slavonske županije (1993.), Krapinsko-zagorske (1993. i 1994.), Dubrovačko-neretvanske (1993.), Međimurske (1993.), Brodsko-posavske (1993.), Splitsko-dalmatinske (1993.) i Koprivničko-križevačke županije (1994.) te gradonačelnika Grada Zagreba (1993.).

U korespondenciji ima i pisama u kojima se navode različiti razlozi zbog kojih se ne može udovoljiti molbi za darom. Jedno od najzanimljivijih je pismo Davida Dacka, tadašnjeg predsjednika Srednjoafričke Republike (1964.), u kojem piše da „traženu lutku ne može pokloniti zato što se u njegovoj državi lutke uopće ne proizvode“, međutim navodi mogućnost pokretanja proizvodnje lutaka u svojoj državi. Zanimljivo je i kako engleska kraljica Elizabeta II. (1963.) „ne šalje darove ljudima s kojima se prethodno nije upoznala“. Argentinski predsjednik Levingston, pak, u svom je pismu objasnio da državni proračun ne predviđa rashode na lutke. Među odgovorima ima nekoliko oslovljenih na gospođu Perinić, s očitom pretpostavkom da je sakupljanje lutaka „ženski posao“.